There is nothing staid, nothing settled, in this universe.
All is rippling, all is dancing; all is quickness and triumph.
(Virginija Woolf, Valovi, 1931.)
Fluidnost roda i seksualnosti, fuzija polimorfnosti i višeglasja, sinergija imaginacije i političke teorije; sva ova maksimalistička zbrka rezonira u debitantskom didaktičko-eksperimentalnom filmu španjolskog filozofa i trans aktivista Paul B. Preciada. Orlando, moja politička biografija angažirani je biografski dokumentarac (inspiriran književnim klasikom Virginije Woolf Orlando: Biografija iz 1928. godine) unutar kojeg autor svoj monolog strukturira kao epistolarno obraćanje engleskoj spisateljici: „Ako si ti napisala moju biografiju mnogo prije nego sam se ja rodio, zašto ja ne bih mogao pisati tebi nakon tvoje smrti?“
U Woolfinom se romanu naslovni lik Orlando magično pretvara u ženu nakon tjedan dana dubokog sna. Gotovo stoljeće nakon, Preciado organizira kasting i okuplja 26 trans i nebinarnih osoba, u dobi od 8 do 70 godina, da evociraju suvremenog Orlanda govoreći o svojim životnim pričama i iskustvima. Ovaj fiktivni književni lik tako je iznova transformiran – ovaj put dokumentarnom formom, a ne dubokim snom – u živo biće. Premda u dijalogu s romanom, Preciadov film daleko je od njegove puke replikacije. On queer identitete smješta u suvremeni kontekst – njegovi likovi se nisu samo probudili transformirani, oni su se kroz svoju transformaciju krvavo borili. Njihova povijest obilježena je dubokom ljepotom i otpornošću, ali i zlostavljanjem i tugom. Bilo je potrebno da prežive nasilje kako bi mogli ispričati svoju povijest, a jednako tako, bilo je potrebno da ispričaju svoju povijest kako bi preživjeli nasilje. Upravo to i rade u ovom filmu nadahnutom prošlošću, fiksiranom u sadašnjosti i okrenutom k utopijskoj budućnosti.
