Sakriven od buke i vreve stalno nadolazećih posjetitelja i masovnog turizma koji karakterizira berlinski Mitte, u neposrednoj blizini teatra Volksbühne, smjestio se arhitektonski kompleks Kleine Bremer Höhe – čije zgrade sačinjene od tipičnih crvenih cigli stoje (gotovo) netaknute protokom vremena. Od 1989. godine ovaj kompleks državnih stanova za radnike, koji je izgrađen tijekom Njemačkog Carstva, služi kao utočište za umjetnike, pankere, umirovljenike i autsajdere svih vrsta. Međutim, gentrifikacija polako nagriza maleno utočište na rubu Torstrasse u kojem obitava šačica ekscentrika. U staroj, polu-napuštenoj zgradi-labirintu i začaranom vrtu u središtu Berlina i dalje se skriva anarhični prostor u kojem nekolicina preostalih stanara ukrštavaju svoje puteve i tumaraju uokolo zaokupljeni svojim sanjarijama i usputnim razgovorima. Zgrada je ujedno i dom mladog filmaša Matthiasa Lintnera te glavna lokacija i protagonist njegova redateljskog prvijenca. Što znači živjeti u nekom prostoru?, pita se redatelj i stanar Lintner na početku filmu. Odgovor leži u nježnim portretima njegovih susjeda koje brižno promatra i osluškuje. Oni su izgradili svoj vlastiti svijet i odbijaju diktat ekonomiziranog i stratificiranog društva. Lintner polazi od ideje praznine kao subverzivnog čina nasuprot utopije dobro organiziranih i uređenih prostora, evocirajući pritom pisca Georgesa Pereca, čiji citati zaokružuju ovaj poetičan filmski esej. U pitanju je atmosferičan, snovit i predivno snimljen film u kojem urbana poezija teče niz prašnjave hodnike a prirodno jesenje svjetlo treperi između lipinih stabla u dvorištu. Pažljivo odabrani citati Georgesa Pereca navode naše misli da slobodno lelujaju u raznim smjerovima. Što je to dom? Postoji li osjećaj zajedništva među neznancima? Što želimo od naših gradova?
Izjava redatelja:
Godine 2008. preselio sam se u Berlin da upišem filmsku školu i svjedočio sam nagloj promjeni u glavnom gradu post-hladnoratovske Njemačke. U društveno-političkim raspravama ovi događaji obično se objedinjuju pod pojmom gentrifikacija. Moj novi dom bila je oronula stambena zgrada u blizini užurbane Torstrasse – ulice prepune galerije, modnih brendova, trendi klubova i okupljališta bogatih i slavnih. Za mnoge ljude ova je ulica simbolizirala novi, ujedinjeni Berlin. Ubrzo mi je moj stan postao mnogo više od pukog prebivališta. Nijedan od preostalih stanara ovog raspadajućeg kompleksa nije se uklapao u blještavi imidž novog i uglancanog Berlina, ali zajedno smo kao autsajderi otkrili osjećaj zajedništva i posebnu vrst slobode življenja usred iznimno ekonomiziranog društva – kvalitetu života koja se ne može kupiti novcem. Kada sam započeo svoj dugotrajni projekt već je bilo jasno da se borba oko ekonomskih resursa, koja je u to doba divljala po cijelom Mitte, neće zaustaviti ispred našeg šarmantnog doma. Stalno su dolazili i odlazili novi preprodavači nekretnina. No, ovaj film osvrće se samo usputno na stambenu politiku i bitku za gradsko tržište nekretnina. Nisam bio toliko zainteresiran za njezine gnjevne protagoniste koliko za prostore življenja koji polako nestaju.
Kao sineast smatrao sam da je važno dokumentirati ove alternativne oblike stanovanja u svrhu sjećanja i napraviti posvetu našoj vlastitoj specifičnoj zajednici. Stoga sam provodio vrijeme s preostalim stanarima i iskusio iz prve ruke što znači živjeti „izvan vremena“. Postao sam dio svijeta koji je, dok ovo pišem, već prestao postojati.
CPH:DOX / SHEFFIELD DOCS FF / NEW HORIZONS FF
