U svom prethodnom radu tvrdila sam da su pristanak i rizik nedovoljno zaštićeni društveni odnosi u regulatornim okruženjima povezanima s umjetnom inteligencijom i podacima. Putevi za smisleni (ljudski) pristanak na prikupljanje podataka nestaju, dok se ‘razumni’ (ljudski) parametri rizika u okruženjima za testiranje umjetne inteligencije šire. Aktivnosti usklađivanja unutar Akta o umjetnoj inteligenciji podudaraju se i s novom agendom pojednostavljivanja Digitalnog [+ AI] paketa zakonskih mjera (Omnibus) Europske unije, koja bi mogla dovesti do smanjenja onoga što nazivamo ‘svjesnom društvenošću’. Iako su europski pravni okviri do određene mjere do sada štitili točnost internetskog profila te pravo na privatnost, a sada zabranjuju ‘nudifikaciju’’ (stvaranje lažnih golih slika putem umjetne inteligencije), oni zasigurno nisu spriječili brojne povrede podataka koje vrši umjetna inteligencija, niti su osigurali bolju savjetodavnu ulogu radnika, a kamoli proporcionalnost radničkih u odnosu na poslovne interese. Nekoć centrirani ljudski subjekt, koji je bio istaknut unutar Industrije 5.0, sada se recentrira, pa čak i uklanja.
Napredak umjetne inteligencije ugrožava same naše subjektivitete, no svaka zaštita osobnosti ili ‘ljudskosti’ na radu već je sada gotovo pa potpuno nestala. Nedostaju precizne tipologije koje bi štitile ne samo značenje, već ono što držimo kao ‘svjesne’ karakteristike rada. Samo ‘centriranje’ ljudi nije dovoljno, te moramo zahtjevati da svi ljudi budu predstavljeni na homogenoj platformi koja se nameće novom europskom legislativom, i ljudskost na radu, sada moraju odražavati svjesnost kako bi bili legitimni. Koji će svjesni društveni odnosi opstati u sadašnjim radnim okruženjima, gdje se umjetna inteligencija predstavlja kao fait accompli? Ako budu uvrštene, izmjene paketa zakonskih mjera o pristanku, definicijama osobnih podataka te skraćeni i ‘pojednostavljeni’ standardi usklađenosti, degradirati će radnike s nekada zaštićene uloge ‘ispitanika’ na ‘proizvođače podataka’, te pretvoriti ljudsku populaciju u poligon za testiranje umjetne inteligencije od strane velikih tehnoloških kompanija, gdje ‘ispitanici’ postaju ‘testni subjekti’. Ovo izlaganje govori o zanemarenom središtu, što će reći ljudima, društvenim odnosima i konačno svjesnosti, kako bi se identificiralo što je izostavljeno i što je na kocki za radnike u današnjem preoblikovanju paketa zakonskih mjera o umjetnoj inteligenciji.
Phoebe V. Moore radi kao profesorica menadžmenta i budućnosti rada na Sveučilištu Essex, unutar Grupe za menadžment i marketing na Poslovnoj školi Essex (EBS) u Colchesteru, Engleska (2022. – danas). Njezine publikacije uključuju knjigu The Quantified Self in Precarity: Work, Technology and What Counts (Routledge, 2017) i dvije knjige čija je urednica: Augmented Exploitation: Artificial Intelligence, Automation and Work (Pluto Press, 2021) i Handbook of Research on the Global Political Economy of Work (Edward Elgar Publishing, 2023
Moderira: Tomislav Medak
