Prvi autorski glazbeni dokumentarac, a ujedno i jedan od najprepoznatljivijih predstavnika žanra Dont Look Back prati tada mladu zvijezdu Boba Dylana na njegovoj prvoj prekooceanskoj koncertnoj turneji u Velikoj Britaniji 1965. godine. Bilo je to ujedno i doba kada Dylan dovršava svoju transformaciju iz protestnog folk pjevača u androginog i buntovnog rockera s nadrealističkim tendencijama. Film je snimljen ručnom kamerom i djelo je D. A. Pennebakera, jednog od najpoznatijih predstavnika američkog dokumentarističkog pravca direktni film (direct cinema) koji je nakon nekoliko filmova o Dylanu režirao čitav niz kultnih glazbenih dokumentaraca uključujući Ziggy Stardust and the Spiders from Mars (1979.) o Davidu Bowieju.
Već je uvodna sekvenca filma u kojoj Dylan u zabačenoj ulici drži kartone s vlastitim stihovima – dok u pozadini svira njegov aktualni singl “Subterranean Homesick Blues” (u rubu kadra vidimo pak kako razgovaraju bitnički pjesnik Allen Ginsberg i glazbenik Bob Neuwirth) – kultna. Dotična sekvenca smatra se i jednim od prvih videospotova s vlastitim konceptom koji ne bilježe samu izvedbu pjesme. Osim spomenute špice i glazbenih brojeva snimljenih na koncertima – najveći broj njih iz londonskog Royal Albert Halla, Dont Look Back prvi put na film donosi sliku života glazbenika na turneji, pomamu fanova i medija za mladim umjetnikom koji jaše na vrhuncu vala svoje slave, tenzije iza pozornice i iscrpljujuće razgovore s neupućenim novinarima. Riječ je o izrazito opipljivom i izravnom filmu koji i desetljećima kasnije kada je sam Dylan postao „sve otuđeniji lik obavijen u nekoliko velova tajanstvenosti“ (Ivan Laić) odiše realnošću.
Pennebakerov film ostavio je neizbrisiv trag u povijesti pop kulture i glazbenog filma pa je tako poslužio i kao glavna inspiracija za maestralnu izvedbu Cate Blanchett koja utjelovljuje Dylana u ovom razdoblju njegove karijere, u igranoj biografiji o brojnim licima i naličjima kontradiktornog kantautora merkurske naravi I’m Not There (2007.) u režiji Todda Haynesa. Rolling Stone proglasio je Dont Look Back najboljim glazbenim dokumentarcem svih vremena, a u anketi Sight & Sounda iz 2014. filmski kritičari proglasili su ga devetim najboljim dokumentarnim filmom svih vremena. No mnogo važnije, riječima Ivana Laića radi se o filmu „koji se svojom vizualnom estetikom upisao u svijest i podsvijest popularne kulture, i kao takav postao temeljnim primjerom onoga što jedan glazbeni dokumentarac može biti.“
Uvodnu riječ u film održat će filmski i glazbeni kritičar Ivan Laić te će nakon projekcije razgovarati s Tomislavom Brlekom, profesorom filmologije i velikim poznavateljem kantautorova opusa.
—
Film prikazujemo u sklopu ciklusa „Nekonvencionalni portreti“ koji okuplja kultne filmove i zaboravljene klasike iz dvaju stilski srodnih pokreta koji su 1960-ih promijenili lice dokumentarnog filma. Američki direktni film i francuski film istine dijele sudioničko promatrački odnos prema snimanome i tzv. muha na zidu pristup te stvaraju portrete osobenjaka, izopćenika, buntovnika i mentalno rastrojenih pojedinaca koji dovode u pitanje društvene konvencije, normalizirane obrasce ponašanja i javno mnijenje kao puki konstrukt političko-pop-kulturne mašinerije spektakla.
—
Hall of Fame – vodič kroz povijest dokumentarnog filma serija je predstavljanja najznačajnijih dokumentaraca koji su svojim inovativnim pristupom utjecali na razvoj dokumentarizma.
