Rodočelnica lezbijskog filma i jedna od najvažnijih avangardnih filmašica druge polovice 20. stoljeća Barbara Hammer (1939-2019) tijekom 50 godina stvaranja snimila je više od 80 filmova i video-radova koji obrađuju lezbijsku ljubav i seksualnost, žensku spiritualnost, radikalnu feminističku politiku te marginaliziranu povijest LGBT zajednice. U sklopu programa Film XX prvi put u Hrvatskoj prikazujemo izbor njezinih eksperimentalnih filmova, esejističkih dokumentaraca i video-radova koji čine nevidljiva tijela i povijesti vidljivima uz predavanje Elene Gorfinkel, filmologinje, filmske kritičarke i profesorice na King’s Collegeu u Londonu, pod naslovom Barbara Hammer: Karnalne povijesti, nježne frikcije.
Filmove i predavanje donosimo u sklopu programa Film XX: Ženski filmski narativi u organizaciji Kulturno informativnog centra (KIC). Ciklus kratkih filmova po izboru kustosice Dine Pokrajac sastoji se od pet naslova koji prikazuju sve preokupacije i zanimacije koje su obilježile pet desetljeća njezinog filmaštva. Nakon projekcije filmova slijedi razgovor Dine Pokrajac s Elenom Gorfinkel.
Dyketactics, 1974., 4′
Barbara Hammer u svojoj autobiografiji nazvala je Dyketactics „reklamom za lezbijstvo“. Spajajući fizička svojstva ženskog tijela i filmskog medija ovo dražesno hipijevsko djelce upečatljivo je po svojoj pionirskoj artikulaciji lezbijskog identiteta, želje i estetike.
Jane Brakhage, 1975., 9′
Jane Brakhage poznata je prvenstveno kao supruga slavnog avangardnog filmaša Stana Brakhagea ali ovaj dokumentarac otkriva nam jedinstvenu ženu koja imponira svojom mudrošću, životnom filozofijom i zdravim razumom.
Žene koje volim / Women I Love, 1976., 22′
Tantrička posveta propupaloj prirodi i razigranoj seksualnosti – niz cameo-portreta redateljičinih prijateljica i ljubavnica prepliće se sa sugestivnim prizorima cvijeća, voća i povrća.
Umivaonik Maye Deren / Maya Deren’s Sink, 2011., 30′
Barbarina filmska poema i posveta „majci američkog eksperimentalnog filma“ Mayi Deren istražuje njezinu koncepciju svjetla, prostora i vremena. Barbara Hammer posjećuje njezin dom u Los Angelesu i New Yorku te organizira u njima projekcije po uzoru na Deren koja je svoje filmove projicirala na zidovima vlastite kuća nastojeći inspirirati novu generaciju avangardnih filmaša. Hammer sabija vrijeme i proširuje prostor te re-imaginira filmske lokacije iz 1940-ih u sadašnjosti. Projekt je počeo tako što je Hammer u centru Anthology Film Archives otkrila umivaonik koji je nekoć pripadao Mayi Deren. Jedinstven arhitektonski portret u kojem se zrcali nekonvencionalna umjetnička ličnost propituje odnos između privatne i javne sfere, arhitekture i tijela. Autorica eksperimentalnog soundtracka je avangardna kompozitorica Meredith Monk a govoreni tekst je baziran na Mayinim pismima i bilješkama te eseju An Anagram of Ideas on Art, Form, and Film.
No No Nooky T.V., 1987., 12′
Pomoću 16mm Bolex kamere i Amiga kompjutera Hammer stvara duhovit i vrckav film o tome kako žene doživljavaju svoju seksualnost u odnosu na način na koji muškarci vide žensku seksualnost. Film istražuje utjecaj tehnologije na seksualnost, emocije i senzualnost te supostavlja kompjuterski jezik, piksele i sučelja svakodnevnom kolokvijalnom jeziku kojim govorimo o seksualnosti. Čak i kompjuterski ekran postaje erotiziran u ovom hibridu filma i videa koji se izruguje romansama, seksualnosti i ljubavi u postindustrijsko doba.
