Intermedijalni umjetnik Željko Zorica (1957. – 2013.), pokrenuo je Festival prvih kao smotru dostignuća stvaratelja različitih umjetničkih i neumjetničkih profila. Odabirući i potičući oblikovanje radova debitanata – prve u odabranom mediju – želio je „omogućiti inicijacijski trenutak onima koji dolaze“, a one iskusne – „umjetnike i druge koji su već tu… prisiliti/privoljeti da se usude napustiti profesionalno i zanatski sređene manirističke dvorce svojeg javnog nastupa“.
Ovogodišnja festivalska tema je GUBITAK/TUGOVANJE. Antropologinja Joan Halifax, govori o pet velikih područja povezanih s gubitcima: gubitku voljene osobe, identiteta ili statusa, gubitku odnosa, mjesta ili stvari i sposobnosti. Takve neizbježne pojave slijedi reakcija – tugovanje/žalovanje, kao univerzalno životno iskustvo povezano s doživljajem stvarnog gubitka. Paradoksalno jest što gubitak može biti i imaginaran, izmišljen, a jednako tako bolan. Sposobnost žalovanja i zaokruživanje tog psihološkog procesa, između ostalog, govore o zdravlju pojedinca, i društva, te sprečavaju proces generacijskog „prijenosa“ traume na iduću generaciju. Procesi tugovanja duboko su povezani s kulturološkim okvirom koje u velikoj mjeri određuje društveno prihvatljive načine tugovanja. Proces tugovanja može se razriješiti i na pozitivan način, te donijeti i povećano suosjećanje, razumijevanje i duboki osjećaj ljudskosti.
Filmski program:
Tu si negdje (Sebastijan Borovčak, 2024., 25′, KKZ)
Zaboravljena pjesma odzvanja kroz sjećanje. Možeš li se sjetiti? Jesam li bio dobar unuk?
Nas osam, dva psa i mačka (Josipa Henizelman, 2021, 9’23”, Akademija za umjetnost i kulturu Osijek)
Kratki studentski film inspiriran je događajima u autoričinoj obitelji. Djedovu naglu bolest autorica je povezala sa svojom selidbom, gubitkom i promjenama.
Predavanje: Nina Čolović, istraživačica i aktivistkinja: Vrijeme i gubitak
17.45 – 18.45
Protok vremena u tugovanju sudara se s kapitalističkim satom koji raspodjeljuje našu svakodnevicu na mjerljive jedinice funkcioniranja radnog dana (produženog u nedogled s razvojem tehnologije i neprekidne potrage za profitom). Komemorativne prakse, ritualno ponavljane godinama, kreiraju specifične obrasce tugovanja, ucrtavajući granice mogućnostima njegove artikulacije. Iako se o boli i drugim disforičnim iskustvima kazuje kao o nečemu što prolazi s vremenom, vrijeme se zgušnjava, zagušujući refleksiju i međusobno povezivanje kroz dijeljenu proradu teških iskustava. Predavanje će sagledati što je moguće naučiti iz žalovanja u vraćanju transformativnom potencijalu tuge u rekonstrukciji nas samih i okolnosti kojima su naša tijela zahvaćena.
