18. Subversive Forum: Nadia Bou Ali: Bespomoćnost

Hilfslosigkeit, bespomoćnost, riječ je koja unutar psihoanalize poprima status koncepta. U najkompleksnijim momentima svojih refleksija o ratu i smrti, agresiji, i narcizmu, Freud se često poziva na taj važan koncept – bespomoćnost – kako bi razumio najokrutniji postupke čovječanstva. Rečeno nešto drugačije, bespomoćnost predstavlja neljudski nagon u odnosu na koji se čovječanstvo pokušava afirmirati: postajanje-čovjekom subjekta protiv regresivnog nagona za zavisnošću. „Ja“ ne može priznati svoju bespomoćnost, poriče je, plete pripovijesti i priče, zamišlja da je drugačije, uvijek zamišlja da je drugačije. Ta zavisnost o pomoći drugih, milosrđe društvenih odnosa, predstavlja fantaziju „Ja“. Ono što psihoanaliza obećava jest da je subjekt u stanju preživjeti vlastitu bespomoćnost. To nije stvar grupa, iako grupe često kanaliziraju tu primarnu izvornu emociju.

Franz Fanon je tvrdio da to postaje jasno u kolonijalnim kontekstima, kada grupa ili obitelj otme libido: magija, mit, duhovi prošlosti ekscesivno proganjaju kolonizirane. Unutarnji neprijatelj, takoreći, onaj je koji kolonizirane proganja u „permanentnoj konfrontaciji na fantazmatskoj ravni“. Ta dezintegracija ličnosti, ta libidinalna kooptacija od strane grupe, upravo je ono što indigeni, kolonizirani, odbacuje u tijeku borbe za slobodu. Fanonova tvrdnja glasi da „izlazak iz imaginarnog“, koji kolonizacija iznuđuje, predstavlja moment nasilne konfrontacije: kompromis nije moguć, osim za nacionalnu buržoaziju, elitu koja će pregovarati s kolonizatorom i upravljati u njegovo ime. Indigeni ili kolonizirani koji se ne bore od početka su poraženi, povlačeći se u svoju bespomoćnost dok „bombe padaju po njima poput kiše“. Ta bespomoćnost u suočenosti s kolonijalnom silom podrazumijeva da su već poraženi, da su, što god činili, već izgubili: bespomoćnost znači da su ponovno masa, stanovništvo, grupa. Jedini način da se tu bespomoćnost nadvlada jest da se ne predajemo, da se borimo.

moderira: Ozren Pupovac