„Eminentni pjesnik izgubljenih filmova“ Bill Morrison koristi snimke policijskih tjelesnih i drugih nadzornih kamera kako bi rekonstruirao čikašku policijsku pucnjavu iz 2018. u kojoj je Harith Augustus, 37-godišnji afroamerički brijač, bespotrebno zaustavljen zbog nošenja pištolja za koji je imao dozvolu da ga posjeduje, te potom besmisleno ubijen u metežu koji je uslijedio. Film prikazuje pucnjavu te ono što je prethodilo i uslijedilo neposredno nakon „incidenta“ kroz niz kvadranata podijeljenog zaslona koji predstavljaju kontinuirani, simultani, sinkronizirani prikaz ubojstva u 30 minuta stvarnog vremena. Jedna od temeljnih grešaka na kojima je Amerika izgrađena ponovno se razotkriva: nemogućnost pomirenja prava na nošenje oružja sa strahom od drugih koji imaju ta ista prava. Isti se paradoks također može primijeniti na policijsku kameru – ako vas ne štiti, potencijalno je štetan svjedok u tuđim rukama. Morrison podsjeća na središnju premisu Rašomona Akire Kurosawe (1951) kako se jedan događaj može tumačiti na više načina, ovisno o tome tko priča. Rašomonovsku logiku Morrison primjenjuje na modernu kriminalističku priču oslonjenu na nadzorne snimke koje nastoje pronaći objektivnu istinu, ali su još uvijek vezane za naraciju onoga tko dotične snimke prezentira i interpretira. Morrisonova dekonstrukcija i rekonstrukcija uznemirujućeg događaja jedan je od najboljih filmskih prikaza policijskog nasilja i sistemskog rasizma u američkoj policiji i pravosuđu.
Nagrade i festivali:
Clermont-Ferrand International Short Film Festival (2024) – najbolji dokumentarac; International Documentary Association (2023) – najbolji kratki dokumentarac; Unarchive Found Footage Festival (2023) – najbolji kratki film; Visions du Réel (2023); Sheffield DocFest (2023), IDFA (2023); IndieLisboa (2023); Documenta Madrid (2023)
