Biti žene / Essere donne
- Cecilia Mangini, Italija, 1965., 30′ DCP
Film koji je svojevremeno podvrgnut cenzorskim škarama zauzima važno mjesto u opusu Cecilije Mangini. Biti žene njezina je najradikalnija filmska gesta koja portretira borbu talijanskih radnica i anticipira feministički pokret, a nastala je prema narudžbi Unione Donne in Italia (UDI – Savez žena Italije), ženske udruge bliske Talijanskoj komunističkoj partiji. Biti žene je proto-feministički eksperimentalni film koji kombinira scene koje portretiraju svakodnevne poteškoće koje žene prolaze doma i na radnom mjestu s nađenim snimkama (found footage), intervjuima i komentarom koji je napisao partizan, novinar i pisac Felice Chilanti.
Tommaso
- Cecilia Mangini, Italija, 1965., 12′ DCP
Tomasso promatra dolazak masovne industrijske proizvodnje kroz oči naivnog dječaka kojeg zasljepljuje obećanje bogatstva. Tomasso sanja o tome da postane radnik petrokemijske tvornice Monteshell koja je nedavno otvorena u gradu Brindisi, u regiji Apulija na jugu Italije. Dijalektičkom montažom evocira tenziju sadržanu u snovima talijanske radničke klase kojih je tvornica istovremeno utjelovljenje i ograničenje.
Brindisi ’65.
- Cecilia Mangini, Italija, 1967., 15′ DCP
Najveća petrokemijska tvornica u Italiji izgrađena je pored gradića Brindisi gdje su dotada živjeli farmeri. Ova „katedrala usred pustinje“ kako ju je prozvala Mangini omotava svoje radnike u mrežu eksploatacije. Niske plaće i loši radni uvjeti ne obeshrabruju one koji očajnički traže bilo kakav posao. Tek nekolicina je spremna zauzeti se za sebe i prijaviti nezakonite radnje.
Zauzdani Fabio / La briglia sul collo
- Cecilia Mangini, Italija, 1972., 15′ DCP
Fabio Spada dijete je iz rimskog radničkog predgrađa San Basilio kojeg su njegovi roditelji i škola proglasili neprilagođenim. Kroz priču o buntovnom Fabiju Mangini se reflektira na zamke konformizma i opresivne težnje autoriteta. U svojim filmovima dokumentaristica često iznosi priče autsajdera i marginaliziranih skupina koje obrađuje kombinacijom britkog opservacionizma, humora i socijalno osviještenog komentara.
Cecilia Mangini (Mola di Bari, 1927. – Rim, 2021.) je dokumentarna redateljica i fotografkinja koja je od samog početka gajila posvećeni, pažljivi i unikatni pogled na pojedinca i društvo, usmjerivši pažnju pogotovo na marginalnost, migracije i društvene nepravde. Prva žena koja je snimala dokumentarce u poslijeratnom period, scenaristica nekolicine dugometražnih filmova i više od 40 kratkometražnih filmova, uglavnom u suradnji sa suprugom Linom Del Fra. Njezina kamera istraživala je Italiju od kasnih 1950-ih do ranih 1970-ih često uz fokus na južnu Italiju i regiju Apuliju gdje je tražila rituale drevne kulture na izdisaju, koju su pomele nagle i bespovratne promjene proizašle iz tzv. ekonomskog čuda. Godine 2009. Cecilia je primila odlikovanje Predsjednika republike “jer je svojom dokumentarnom praksom prenijela budućim generacijama neke od najljepših slika Italije pedesetih I šezdesetih godina.“
Program Film XX kustosice Dine Pokrajac sastoji se od filmskih ciklusa reprezentativnih redateljica koje su i dalje rijetka pojava u patrijarhalnom i falogocentričnom svijetu filma. U 2022. prisjećamo se nedavno preminule talijanske dokumentaristice Cecilije Mangini (1927. – 2021.) te prvi put u Hrvatskoj prikazujemo izbor njezinih autorskih dokumentaraca i igranih filmova na kojima je surađivala.
Nakon projekcija razgovarat ćemo s Paolom Pisanellijem, redateljem i čestim suradnikom Cecilije Mangini te filmologinjom Dalilom Missero, autoricom knjige Women, Feminism and Italian Cinema.
