Zaboravljena glazbena ploča povezuje Caracas i Teheran, razotkrivajući neispričane priče o nafti ne kao robi, već pregovaračkom adutu za oslobodilačku borbu u Palestini i izgradnju panarapske solidarnosti 1960-ih i 1970-ih godina.
Nedovršeni kalendar posljednji je segment iz trilogije esejističkih filmova u kojima umjetnica i istraživačica Sanaz Sohrabi istražuje kako su se vizualne kulture razvijale uz bok s poviješću ekstrakcije nafte u Iranu, Sjevernoj Africi i Zapadnoj Aziji. Prva dva segmenta, One Image, Two Acts (2020) i Scenes of Extraction (2023), oslanjaju se na slike iz arhiva British Petroleuma, stvorenog radi promicanja njegovih kolonijalnih projekata. Najnoviji film oslanja se pak na intrigantan povijesni kuriozitet, neobičan glazbeni dokument proizveden u Venezueli. Godine 1980. Zbor Centralnog sveučilišta (Orfeón Universitario de la Universidad Central) snimio je album kako bi proslavio 20. obljetnicu OPEC-a (Organizacija zemalja izvoznica nafte), organizaciji koja je osnovana kako bi se suprotstavila kartelu Međunarodnom naftnom kartelu (tvori ga sedam sestrinskih kompanija – Exxon, Texaco, Standard Oil, Mobil Oil, Gulf Oil, British Petroleum, Shell) i omogućila narodima iz dekoloniziranih zemalja bogatih naftom da steknu kontrolu nad vlastitim resursima. Svaka pjesma na albumu Rhymes and Songs for OPEC nadahnuta je folklornim repertoarom jedne od zemalja članica a njena se produkcija temelji na fonetskim transkripcijama, apostrofirajući obećano zbližavanje između koloniziranih i potlačenih naroda.
Oslanjajući se na ovaj dragocjeni glazbeno-arhivistički artefakt, Sohrabi iznosi drugačiju povijest OPEC-a, prikazujući je kao osovinu solidarnosti koja je pokrenuta 1959. na prvom Arapskom naftnom kongresu u Kairu, gdje se nafta, kao resurs, nije shvaćala kao instrument neoliberalne dominacije, već kao sredstvo političkog pritiska i potporanj za pokrete oslobođenja globalnog juga, posebice Palestine. U višeslojnoj i višeznačnoj, bogato istraženoj i prezentiranoj filmskoj formi redateljica preuređuje elemente iz svoje prethodeće i istoimene multimedijalne instalacije. Sohrabi okuplja različite vizualne arhive – ploče, poštanske marke, pisma, časopise, filmove i fotografije – kako bi mapirala političke ambivalentnosti koje proizlaze iz sukoba militantnog nacionalizma i dekolonijalne politike u turbulentnom vremenskom periodu između 1950. i 1980. godine.
Ovaj kompleksan geopolitički portret posredstvom impozantne arhivske građe na neočekivan način spaja dvije zemlje koje su se nedavno ponovno našle na udaru američkog imperijalizma, Iran i Venezuelu, te usred aktualnih globalnih previranja djeluje kao pravovremena intervencija i izvor važnih spoznaja o povijesti nafte, kolonijalizma i otpora.
Film se prikazuje u okviru 19. Subversive Film Festivala, koji spaja političku teoriju s umjetnošću filma, a koji se održava od 18. do 30. svibnja uz zajedničku temu Neljudska moć: algoritmi kapitala.
