Tijekom dugog razdoblja rata protiv Francuske i SAD-a, Vijetnamke su se borile uz muškarce kao ravnopravne. Žene kao što su Madam Binh, koja je s Henryjem Kissingerom pregovarala na Pariškim mirovnim ugovorima, te kasnije postala potpredsjednica Vijetnama, te Nguyen Thi Dinh, general i zamjenica zapovjednika vijetkonških snaga, došle su do najvećih položaja moći. No trideset godina nakon potpisivanja mirovnog sporazuma, žene su ponovo u opasnosti da postanu građani drugoga reda uslijed ponovnog jačanja konfucijanizma i širenja tržišnih sila. Ovaj film razmatra što se dogodilo s Binh i Dinh, te tri druge žene, u periodu nakon rata.
Kim Lai imala je 17 godina kada je 1965. zarobila američkog pilota dvostruko većeg od nje, a fotografija objavljena u medijima okružila je svijet. Võ Thi Thang također je bila subjekt poznate fotografije. Nakon što ju je vlada Južnog Vijetnama osudila na 20 godina zatvora zbog sudjelovanja u ofenzivi Tet, fotografi su zabilježili njezin nepokajnički osmijeh. Dr. Duong Quynh Hoa, oporbena ministrica zdravstva u privremenoj vladi, postala je zamjenica ministra zdravstva dvije godine nakon rata, dok se nije razočarala. Vijetnamke su uspjele svladati naizgled nesavladive prepreke u ratnim uvjetima. Izazov pred njima u doba mira jest nadići stoljeća poslušnosti i samoodricanja ne bi li izgradile vlastitu budućnosti i budućnost svoje zemlje.
U istom bloku prikazat će se Srourin kratkometražni film Raspjevani šeik (The Singing Sheikh, Egipat, 1991, 11′).
Rijetko prikazivani dokumentarac o Sheikhu Imamu, legendarnom egipatskom narodnom pjevaču koji je u svojim političkim pjesmama bez straha kritizirale vladajuće klase. Sheikh Imam, odnosno Imam Mohammad Ahmad Eissa, rođen 1918., u arapskom je svijetu poznat po svojim pjesmama koje se nisu libile prokazivanja ljudi na vrhu. Smatrali su ga glasom potlačenih, zbog čega mu je bilo zabranjeno pojavljivati se na državnoj televiziji i radiju, te je više puta bio u zatvoru, uključujući i 1974. godine, povodom posjeda američkog predsjednika Nixona. Film čine prizori egipatskih ulica uz pjesme često jetkih tekstova; Sheikhova je poruka jasna: „Ako se danas suzbije nešto lijepo, sutra će se ponovo uzdići.“
U sklopu 19. Subversive Film Festivala nagrada Wild Dreamer za životno djelo bit će dodijeljena kultnoj libanonskoj redateljici Heiny Srour, autorici radikalnih i feminističkih filmova koje je snimala u nemogućim uvjetima tijekom ratova na koloniziranim područjima Bliskog istoka. Tim povodom prikazat će se retrospektiva njezinih radova.
Henry Srour Rođena 1945. u Bejrutu, studirala je sociologiju na Ecole Supérieure des Lettres u Bejrutu i socijalnu antropologiju na Sorbonni u Parizu, gdje je bila studentica marksističkog sociologa Maximea Rodinsona i antropologa te filmskog autora Jeana Roucha. Godine 1969., dok je bila na doktorskom studiju, tijekom kojeg se bavila društvenim položajem Libanonki i Arapkinja [MF1.1], te radila kao novinarka za časopis AfricAsia, otkrila je Narodni front za oslobođenje okupiranog Arapskog zaljeva (PFLOAG), pokret koji je predvodio ustanak protiv omanskog sultana (koji je imao britansku potporu) u provinciji Dofar. Kako bi snimila film o tom feminističkom pokretu, provela je dvije godine intenzivno istražujući i prikupljajući potrebna sredstva prije odlaska u Dofar. Srour i njezina ekipa krenuli su s jemenske granice i pješice prešli 800 kilometara pustinje i planina, po kojima su padale bombe britanskog Kraljevskog ratnog zrakoplovstva (RAF), da bi došli do bojišta i zabilježili jedini dokument iz srca Oslobođenog područja. Kucnuo je čas oslobođenja završen je 1974. godine i ušao je u selekciju za Cannes Film Festival, čime je Srour postala prva žena iz zemlje Trećeg svijeta u programu prestižnog međunarodnog festivala. Ukupno deset godina svoga života posvetila je radu na ovome dokumentarcu, uključujući četiri godine restauracije. Šest joj je godina trebalo da snimi sljedeći film, Leila i vukovi (1984.) u kojem razotkriva skrivene povijesti žena u pokretu otpora, posebice u Palestini i Libanonu, gradeći estetski i politički ambiciozan kolaž povijesti, folklora, mita i arhivskih materijala. Kako sama opisuje: „Zašto žene ne bi smjele biti ambiciozne? Jer muškarci samo žele da se žene bave isključivo ‘ženskim’ problemima poput doma, obitelji i tako dalje; žele nas getoizirati. Zamjeram im to. Mi se moramo baviti i problemima od javnog interesa, kao i političkim problemima.“ Otkako je pokrenula feminističku studijsku grupu u Libanonu ranih 1960-ih, Heiny Srour neprestano progovara o položaju žena, posebno u arapskim društvima. Opsežno je pisala i govorila o slici i ulozi žena u arapskim kinematografijama. Godine 1978., zajedno s tuniskom filmskom autoricom Selmom Baccar i egipatskom filmskom povjesničarkom Magdom Wassef, objavila je manifest „U prilog vlastitom izražavanju Arapkinja“, a do danas se i dalje strastveno bavi feminističkim aktivizmom. Među njezinim kasnijim radovima ističe se film snimljen u Vijetnamu (Pobunjene Vijetnamke, 1995.) te Raspjevani šeik (1991.) kao jedini film snimljen o egipatskom političkom pjevaču Sheikhu Imamu u njegovu domu i četvrti.
