Tilda Swinton glumi izvanzemaljsko biće u obličju žene (jer su njezini kreatori odlučili da će na taj način djelovati umirujuće na Zemljane). Poslana je na mirovnu misiju iz galaksije Prokion kako bi uspostavila kontakt s intelektualnom i političkom elitom Zemlje, no završi u ratnoj zoni, konkretno tzv. Crnom rujnu, sukobu koji se vodio između jordanskih oružanih snaga i PLO-a pod vodstvom Jasera Arafata, 1970. godine. Swinton je simulacija, robot, posebno dizajnirani prototip i visoko sofisticirana tehnologija za prikupljanje podataka a svoju misiju definira kao „potragu za nemogućim predmetima.“
Gotovo cjelokupna radnja filma odvija se u sićušnoj radnoj sobi i fokusirana je na poetičnu i filozofsku dijalošku razmjenu između Friendship i ciničnog ratnog reportera koji se zove Sullivan (aluzija na klasik Prestona Sturgesa Sullivanova putovanja) a glumi ga Bill Patterson. U komorne scene Wollen povremeno interpolira arhivske materijale i stvarne snimke minulog ratnog sukoba. Temeljno pitanje koje se provlači kroz njihove razgovore jest zašto ljudska rasa neumorno radi na vlastitom uništenju kao i uništenju planete i svih drugih vrsta na njoj. Film je to o odnosu simulacije i zbilje, sjećanja i identiteta, o ograničenjima jezičnih konvencija, seksualnih protokola i žanrovskih obrazaca koja valja nadići, ali prije svega o solidarnosti kao (ne)mogućoj misiji.
Friendship se poistovjećuje s Palestincima kao autsajderima i tuđincima bez doma jer i sama na Zemlji ima subalterni status. Strojevi su ovdje (za razliku od njene planete) još uvijek samo produžetak ljudske volje te ih kao takve ljudi preziru, nisu još postali inteligentni i emancipirali se. Računala kontroliraju svijet, ali za razliku od Friendship, nisu još dosegnula točku u kojoj im je stalo da svijet preživi. No kako piše Susan Sontag „Samilost je nestabilan osjećaj – potrebno ju je prevesti u djelovanje ili će izblijediti.“
U finalnoj sceni filma gledamo apstraktnu kompjutersku simulaciju sjećanja koja je Friendship akumulirala tijekom svoje potrage za nemogućim predmetima – iako je Sullivan opetovano naziva bićem bez sjećanja i povijesti. Ona preuzima i stihove palestinske pjesnikinje upućene dragom ubojici, no može li ih razumjeti? Jesu li to njena sjećanja ili samo prisvaja tuđa? Možda se identificira s Palestincima٠kama jer su oni٠e kao i ona bića bez vlastitog sjećanja, koje im je oduzeto. Dok sam Wollen i njegov alterego Sullivan ne mogu prevesti samilost u solidarno djelovanje, usprkos simpatiziranju s palestinskim narodom i proživljavanju sukoba s prve linije bojišta, Friendship kao ženski android ili feministički kiborg (Donna Haraway) „transcendira svoju dodijeljenu misiju, zadatosti rodnih binarnosti, novinarsku neutralnost i podjele rase, nacije i geografije“ (Hannah Hutchings-Georgiou) te se pridružuje Palestincima٠kama u njihovoj borbi. Filmsko vrijeme-prostor omogućuje ovu transformaciju i čini potragu za „nemogućim predmetima“ o kojima sanja Friendship latentno mogućom, vizualizirajući transnacionalnu solidarnost kao gradivno tkivo budućnosti planete. (Dina Pokrajac)
Peter Wollen (1938. – 2019.) bio je teoretičar filma, redatelj i politički novinar. Studirao je engleski jezik na koledžu Christ Church u sklopu Sveučilišta u Oxfordu. Bio je dugogodišnji suradnik Pedagoškog odsjeka Britanskog filmskog instituta (BFI), te suradnik i jedan od urednika časopisa Screen. Predavao je film na brojnim sveučilištima te je prije povlačenja iz akademskog života bio profesor emeritus na Sveučilištu u Kaliforniji, Los Angeles (UCLA). Između 1974. i 1982. godine Wollen je zajedno s Laurom Mulvey napisao i režirao šest filmova – Pentesileja: kraljica Amazonki, Sfingine zagonetke, AMY!, Gledanje u budućnost, Frida Kahlo & Tina Modotti i Loša sestra. U pitanju su avangardni filmski eseji koji istražuju feminističku teoriju, semiotiku, psihoanalizu i ljevičarske politike. Peter Wollen također je koautor scenarija filma Profesija: reporter (1975.) Michelangela Antonionija. Njegov jedini samostalni film Smrt Prijateljstva (1987.) s Tildom Swinton u ulozi izvanzemaljke u mirovnoj misiji na Zemlji stekao je kultni status.
Prije Smrti prijateljstva prikazat će se kratkometražni film Camila Restrepo, Označiti granicu (Marquer la limite, Francuska, 2024, 4′).
Ovaj kratki film želi potaknuti na razmišljanje o povijesti izraelsko-palestinskog sukoba evocirajući performans The Green Line koji je 2004. godine kreirao umjetnik Francis Alÿs.
Označiti granicu temelji se na nemontiranim snimkama iz filma i multimedijskog projekta Soba sjena Camila Restrepa. Namjera je Sobe sjena izdvojiti umjetnička djela, filmove i knjige koji raspravljaju o ulozi slika (i reprezentacija općenito) kao vektora ideologija ili potencijalnih oruđa emancipacije.
Camilo Restrepo rođen je u Medellínu (Kolumbija) 1975. godine a živi i radi u Francuskoj. Nakon studija vizualnih umjetnosti na pariškoj École des Beaux- Arts počinje se baviti filmom. Član je L’Abominable, filmskog laboratorija koji vode umjetnici. Njegovi su filmovi prikazivani i nagrađivani na prestižnim filmskim festivalima poput Cannesa, Toronta i New Yorka. Dvaput je osvojio nagradu Pardino d’Argento u Locarnu. Njegov dugometražni prvijenac Los Conductos (2020) osvojio je GWFF Best First Feature Award za najbolji prvi film na Berlinaleu. Predaje na raznim sveučilištima te umjetničkim i filmskim školama, uključujući Elías Querejeta Zine Eskola u sklopu koje je razvio projekt Soba sjena. Na prethodnim izdanjima Subversive Film Festivala prikazani su njegovi filmovi Impresije o ratu (2015), La bouche (2017) i Los Conductos (2020).
