Film se prikazuje u sklopu popratnog filmskog programa 14. Subversive Film Festivala, Film XX, koji je posvećen ženskim filmskim narativima predstavljamo legendarnu njemačku vizualnu umjetnicu i sineasticu Ulrike Ottinger, poznatu po svojim osebujnim komadima koji isprepliću etnografiju, povijest i fantaziju. Prikazujemo njezin najnoviji dokumentarni film Pariški kaligrami (2020), filmsku poemu Parizu tijekom 1960-ih i redateljičinim formativnim godinama.
U bogatoj bujici arhivski audio i vizualnih materijala koje kombinira s vlastitim umjetničkim djelima i filmovima Ottinger ponovno uskrsava stare pariške Saint-Germaindes- Prés i Latinsku četvrt – njihove književne kafiće i džez klubove – te se prisjeća susreta sa židovskim prognanicima, života u njezinoj umjetničkoj zajednici, rasprava pariških etnologa i filozofa, političkih nemira tijekom Alžirskog rata i Maja ’68., te nasljeđa kolonijalističkog doba. „Slijedila sam korake svojih heroina i heroja,“ pripovijeda Ottinger. „Kako sam ih nalazila tako se pojavljuju u ovom filmu.“ Filmska poema Parizu tijekom 1960-ih i autobiografsko putovanje u umjetničinu mladost i njezin osobni panteon iz doba kada su dadu i nadrealizam smijenili situacionizam i pop art a poslijeratni elan razbuktao se u masovnim šezdesetosmaškim studentskim pokretima.
„Godine 1962. bila sam mlada umjetnica i došla sam živjeti i raditi u Parizu. Taj period sve do 1969. kada sam napustila grad bio je izrazito važan za moj umjetnički i osobni razvoj, no bilo je to i doba velikih intelektualnih, političkih i društvenih previranja u modernoj povijesti. Film Pariški kaligrami kombinira moja intimna sjećanja na šezdesete te portret grada i društvenu kartografiju vremena. Poput zbirke poezije Kaligrami: Pjesme mira i rata Guillaumea Appolinairea podarila sam mu formu filmske „slike-poeme“ (kaligrama) u kojem riječi i slike, u kombinaciji s jezikom, zvukom i glazbom tvore mozaik koji prenosi živahnost tih uzbudljivih godina i istovremeno progovara o fragilnosti svih kulturnih i političkih postignuća. Arijadnina nit filma je šetnja kroz Pariz i njegove mnoge postaje tijekom koje se nižu razne teme bez posebnog kronološkog slijeda. U najboljoj flanerskoj tradiciji posjećujem fokalne točke grada koje su mi intimno nešto značile ali i utjelovljuju duh 60-ih. Lokacije na kojima su se dogodili značajni politički događaji, važni kulturni i umjetnički susreti te formirali novi načini življenja u zajednici. Ne samo što je Pariz tada bio „lonac za taljenje“ (melting pot) intelektualaca i umjetnika i cijelog svijeta, on je također prolazio kroz teško političko razdoblje dekolonijalizacije. Prvo Alžirski i potom Vijetnamski rat zasjenili su prosperitet nakon Drugog svjetskog rata te doveli ljude i političke nemire iz kolonija u prijestolnicu. Stoga su prijateljstva i poznanstva koja sam stekla tijekom tih godina bila toliko živopisna, uzbudljiva i intenzivna.“
(Ulrike Ottinger)
Nagrade i festivali:
Berlinale (2020) – svjetska premijera, sekcija Berlinale Special; Amsterdam International Documentary Film Festival (2020); Millennium Docs Against Gravity (2021)
Program Film XX kustosice Dine Pokrajac sastoji se od filmskih ciklusa koji su fokusirani na reprezentativne redateljice koje su i dalje rijetka pojava u patrijarhalnom i falogocentričnom svijetu filma.
Ulrike Ottinger (1942.) je njemačka vizualna umjetnica rođena u Konstanzu. Od 1962. do 1968. radila je kao slikarica i fotografkinja u Parizu. Godine 1969. osnovala je filmski klub Visuell u Konstanzu i vodila ga je do 1972. Osnovala je i galeriepress, umjetničku galeriju i tiskaru. Od 1973. živi u Berlinu. Njezini osebujni komadi isprepliću etnografiju, povijest i fantaziju i vode publiku na duga putovanja u strane kulture gdje redateljica sudjeluje u svakodnevici lokalnih naroda, od ceremonija ženskih šamana u Mongoliji preko japanskih zimskih rituala do ribolova najsjevernijih žitelja Arktika. Ottinger je još od ranih 1970-ih jedinstven i provokativan glas u njemačkom filmu a retrospektive su joj priredili Cinémathèque française i Centre Pompidou u Parizu, Reina Sophia u Madridu i njujorška MoMA. Osim filmova također producira opere i kazališne predstave te je prisutna na međunarodnoj umjetničkoj sceni s izložbama svojih fotografija. Režirala je između ostalog sljedeće filmove: Madame X – Eine absolute Herrscherin (1977.), Bildnis einer Trinkerin (1979.), Freak Orlando (1981.), Johanna d’Arc of Mongolia (1989.), Taiga (1992.), Exil Shanghai (1997.).
