Kazneni park je igrano-dokumentarni hibrid koji u karakterističnom stilu Petera Watkinsa koristi povijesni kontekst ne bi li izgradio priču bližu istini od stvarnosti. Vrijeme je Vijetnamskog rata i tadašnji predsjednik SAD-a Richard Nixon upravo je krenuo u tajnu nasilnu vojnu intervenciju u Kambodži. No suočen sa sve većim antiratnim pokretom, Nixon proglašava izvanredno stanje i na temelju McCarranovog zakona o unutrašnjoj sigurnosti iz 1950. počinje proganjati pripadnike kontrakulture 1960-ih, “subverzivne” borce za ljudska prava. Zatvorenici dobivaju na izbor, pristati na suđenje i dugogodišnje kazne ili pokušati steći slobodu u tzv. kaznenom parku tako što u roku tri dana moraju preći nemilosrdnu pustinju dok su im vojnici za petama. U naizmjeničnom intervjuiranju vojnika i zatvorenika njihove razlike postaju sve veće, vodeći prema eskalaciji.
Prvi američki film tada već slavnog Petera Watkinsa uglavnom se služi naturščicima, uz dio profesionalnih glumaca, a u želji za što većoj uvjerljivosti inzistira da uloge tumače pojedinci koji u stvarnom životu imaju političke stavove kao i njihovi likovi, te se oslanja na glumačke improvizacije. U filmu se javljaju i likovi inspirirani stvarnim ličnostima, primjerice legendarna folk pjevačica Joan Baez i Bobby Seale, vođa Crnih pantera. Stil je prepoznatljivo pseudodokumentaristički, Watkins simulira cinéma vérité, uz kameru iz ruke i aktivnom sudjelovanju snimanih; film je sniman na 16-mm filmu, uz iznimno malenu filmsku ekipu od osmero ljudi. Kazneni park je očekivano podijelio američku kritiku toga vremena kao “komunistička propaganda”, a vrijeme je potvrdilo njegovu stravičnu egzaktnost u prokazivanju institucionalnog nasilja koji prožima zapadnjački sustav vrijednosti.
Film se prikazuje u okviru retrospektivnog programa posvećenog britanskom filmskom i televizijskom redatelju Peteru Watkinsu koji je umro u listopadu 2025. godine.
