“Ovaj film je prije svega o mojoj majci koja više nije s nama. O ženi koja je 1938. godine iz Poljske došla u Belgiju, bježeći od nasilja, progona i rata. I o ženi koju vidimo isključivo unutar njenog briselskog stana. Film o današnjem svijetu u pokretu koji moja majka ne vidi.” (Chantal Akerman)
Posljednji film Chantal Akerman u isto vrijeme je izrazito trezven i duboko dirljiv portret majke, poljske Židovke koja je preživjela Auschwitz i bolovala od kronične anksioznosti. Akerman je snima u posljednjim mjesecima života, koji se uglavnom svode na vrijeme provedeno u njenom briselskom domu. Ispod naizgled uobičajenih, svakodnevnih razgovora snimanih “kućnom” kamerom niske rezolucije, Skypeom ili mobitelom izvire bujica emocija koja upućuje na svu kompleksnost odnosa majke i kćeri. Akerman tako spojem fikcije, adaptacije, dokumentarnog i film-eseja stvara i specifičan dijalog s najznačajnijim punktovima vlastite filmografije, bilježeći još jednom mirnu rutinu nevidljive žene, ovaj puta osobnije no ikad.
Prije samog filma, u 19 sati, održat će se predstavljanje video-instalacije Chantal Akerman: Moja majka se smije, preludij (2012, 27’16”) i, u 19.30 sati, predstavljanje hrvatskog izdanja knjige Chantal Akerman Moja majka se smije (2025, u prijevodu Milene Ostojić) .
Chantal Akerman (1950-2015) bila je belgijska redateljica, scenaristica, glumica i producentica, umjetnica i profesorica filma. Imala je samo 18 godina kada je snimila svoj prvi film, Raznesi moj grad (1968), koji je zahvaljujući svom crnom humoru i anarhičnoj energiji postao antologijskim ostvarenjem kratkog metra. Nakon toga snimila je još četrdesetak filmskih i TV radova različitih vrsta, žanrova i formata, u rasponu od strukturalističkih i epistolarnih eseja pa sve do mjuzikala i slapstick komedija. Njezin najpoznatiji film, Jeanne Dielmann, 23 Commerce Quay, 1080 Bruxelles (1975), često se nalazi na popisima najboljih filmova svih vremena, a uvrštava ga se među pionirske uratke feminističkog filma i estetike slow cinema. Akerman je samouka redateljica: filmsku akademiju INSAS u Bruxellesu napustila je nakon svega tri mjeseca studija, a svoje formativne godine provela je u avangardnim i modernističkim krugovima New Yorka 1970-ih. Njene filmove karakteriziraju reducirani filmski jezik i stilski minimalizam, korištenje trajanja kao izražajnog sredstva, opservacijske metode snimanja te fluidan odnos prema identitetu i seksualnosti.
