U nedjelju 24. 11. u 19 sati predstavit ćemo rane, crnovalne filmske uratke u režiji Nenada Puhovskog – od zaigranog cinéma vérité studentskog filma Činča do bunkeriranih i socijalno osjetljivih dokumenata socijalističkog razdoblja Mrtve luke i Rubnih prizora gladi.
Nenad Puhovski jedna je od ključnih osoba u razvoju suvremenog hrvatskog dokumentarca. Filmski je autor te producent i direktor najvećeg regionalnog dokumentarnog festivala ZagrebDox koji u svojem polivalentnom radu sustavno prkosi političkim i inim autoritetima u prošlom i sadašnjem režimu. U sklopu programa gledat ćemo tri pomalo zaboravljena filmska bisera koji demonstriraju impresivnu tematsku raznolikost i sofisticiranu stilsku inovativnost „autora u nastajanju“. Zbog nepokolebljivosti u ukazivanju na loše strane jugoslavenskog društva Puhovski će usprkos početnim nagradama i uspjesima vrlo brzo postati filmski disident dok će njegova redateljska karijera biti osujećena sve do pokretanja vlastite produkcijske kuće Factum u sklopu koje od 1990-ih nadalje stvara vrijedne aktivističke dokumentarce čvrsto ukotvljene u humanističkom počelu.
Mladenački lepršava i šarmantno introspektivna Činča (1972.) posveta je istoimenoj zagrebačkoj djevojci koja gaji glumačke ambicije. Protagonistica i autor zajedno se upuštaju u potragu za odgovorom na pitanje zašto je prati glas da je „čudna“. Činča izravno govori o sebi u kameru, koja odbija zadržati opservacijsku distancu, dok Puhovski izazivački kreće u interakciju sa svojom kolebljivo samosvjesnom muzom. Istodobno s autorskom generacijom socijalno angažiranih hrvatskih dokumentarista, poput Krelje i Papića, Puhovski otkriva slike koje je deklarativno prosperitetno socijalističko društvo skrivalo od pogleda. Mrtva luka (1976.) galerija je totalnih autsajdera koji nemaju nikakve ambicije ili su one svedene na golo preživljavanje. Neizlječivi alkoholičari, senilni starci i dementne starice pomiješani s običnim beskućnicima i gubitnicima opće prakse ispovijedaju intimnu i socijalnu povijest svojih bolesti u krugu prihvatilišta za odrasle i tvore groteskan kolektivni portret. Zbog „surovosti“ kadrova i raskrinkavanja uvjeta života na margini film je zabranjen za prikazivanje punih 15 godina. Rubne slike gladi (1989.) jedan je od rijetkih, ako ne i jedini dokumentarni film koji se bavi fenomenom gladi kao pokazatelja otežanih socijalnih uvjeta kroz priču o otvaranju još jedne pučke kuhinje u vrijeme kada je jugoslavenski socijalizam dosegnuo svoje moralno i ekonomsko dno.
Nakon projekcije održat će se razgovor s autorom Nenadom Puhovskim koji će moderirati filmski kritičar Hrvoje Pukšec.
Ulaz je slobodan.
Činča (1972, 27′)
Scenarist i redatelj: Nenad Puhovski
Montažerka: Jasenka Petričec
Snimatelj: Ranko Karabelj
Produkcija: Akademija kazališne i filmske umjetnosti
„Ostvaren kao studentski zadatak na trećoj godini tadašnje Akademije kazališne i filmske umjetnosti u Zagrebu, Činča je šarmantan, nimalo školski nezgrapan, modernistički, novovalovski lepršav portret mlađahne Zagrepčanke nadimkom Činča u kojem protagonistica i autor pokušavaju istražiti zašto je prati glas da je ‘čudna’.“
Janko Heidl, Hrvatski filmski ljetopis
„Studentska Činča (1972) … je egzemplarno djelo umjetnika u mladosti, s vidljivim tragovima filmskog i povijesnog razdoblja u kojem se ta mladost živjela. Njegova čudna zagrebačka djevojka podsjeća na jednu od onih kolebljivo samosvjesnih Godardovih muza iz predrevolucionarnih 1960-ih što – rastrzane između djevojačkih banalnosti, ljubavnih promašaja i ‘umjetničkih’ ambicija – odgovor na pitanja ‘kakva sam, što sam i što želim biti’ redovito očekuju od drugog, odnosno od ‘muškog roda’.“
Diana Nenadić
Specijalna nagrada na Beogradskom festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma 1973.
Mrtva luka (1976, 55′)
Scenarist i redatelj: Nenad Puhovski
Montažerka: Ingeborg Füllep
Snimatelj: Ranko Karabelj
Produkcija: TV Zagreb
Nastao po ideji Zvonimira Milčeca, film je snimljen u Prihvatilištu za odrasle osobe u Bidružici, a bavi se sudbinom ljudi koji su boravili u jednom od najnotornijih tadašnjih “azila” – institucija u koje društvo smještava sve one kojih se želi riješiti i/ili staviti na marginu – psihijatrijske bolesnike, alkoholičare, umirovljenike koje nitko ne želi, bivše prostitutke i ostale socijalne slučajeve.
Film je bio “bunkeriran” od 1976. pa sve do 1991. Kao i uvijek, radilo se o klasičnoj zamjeni teze – zbog prikaza posve nehumanih uvjeta u kojima su živjeli „štićenici“ doma, okrivljen je autor koji je tu situaciju prikazao.
„Svaki od ovih likova je za poseban dokumentarac, od narodnog neprijatelja koji čuje glasove vojnih policajaca, preko ugašene operne pjevačice, do odbačenog oca koji je smisao psihijatrije našao u Goetheu. A dokumentarac zapravo o onima vani. Briljantno!“
Boris Dežulović
Rubne slike gladi (1989, 20′)
Scenarist i redatelj: Nenad Puhovski
Montažerka: Maja Rodica Virag
Snimatelj: Enes Midžić
Produkcija: Filmoteka 16
Desetak godina nakon Titove smrti Jugoslavija proživljava dotada nepoznatu demokratizaciju društvenog života. No, u isto vrijeme društvo potresaju snažni socijalni potresi, a inflacija dosiže rekordne vrijednosti dok je prosječna plaća manja od € 150. Sve je veći broj ljudi koji nisu u stanju zadovoljiti elementarne životne potrebe. Rubne slike gladi prikazuju ljude koji sakupljaju ostatke hrane po tržnicama, sve dulje redove pred pučkim kuhinjama i sve češće krađe isključivo prehrambenih artikala po dućanima. Zbog želje da se naglasi sumornost ugođaja i „zrnatost“ slike, film je izvorno snimljen na 16mm color negativu te prebačen na 35mm c/b pozitiv. Kako je ubrzo došlo do promjene društvenog sustava, a onda i rata, film je u velikoj mjeri ostao nepoznat javnosti.
Zlatna medalja za kameru na Festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma, Beograd 1990.
„Uvjerljivi dokumenti vremena u kojem su nastali, Mrtva luka i Rubne slike gladi su, između ostalog, zoran podsjetnik na loše strane socijalizma s ljudskim licem svima onima koji u današnje doba popriličnog rasula i očitih društvenih nevaljanosti, zavedeni optimizmom sjećanja, nostalgično gledaju na ‘stara dobra vremena’ kao na razdoblje u kojem je socijalna svijest društva u cjelini, čini im se katkad, bila na bitno višoj razini.“
Janko Heidl, Hrvatski filmski ljetopis
