Dugometražni dokumentarni film o 20-godišnjoj borbi stanara Vitićeva nebodera, konceptualnog intermedijalnog umjetnika Borisa Bakala i umjetničke organizacije Bacači sjenki da obnove višestambenu zgradu u Zagrebu, remek-djelo modernističke arhitekture, koja tako postaje metafora cijelog društva. Hipertekstualna priča o istraživanju svrhe i uzaludnosti individualnog zalaganja za opće dobro. Priča o nama, drugima i prostoru između. Film sa sretnim završetkom s preokretom.
Vitić pleše obuhvaća razdoblje od petnaestak godina te kroz arhivske snimke i svjedočanstva bivših i sadašnjih stanara Vitićeva nebodera, arhitekata, aktivista i ostalih involviranih aktera pokušava uspostaviti svijest o infrastrukturi u službi zajednice. Uz afirmativne prakse stanovanja i kohezijsku funkciju arhitekture, u središtu zanimanja filma je Vitićev neboder, izgrađen krajem 1950-ih u Zagrebu, kao primjer implementacije modernističke arhitekture u urbani krajolik. Zgrada je to na kojoj su se reflektirali svi presudni društveni momenti i razmimoilaženja. Vrijedan i dugo godina zanemarivan spomenik kulture, Vitićev neboder je ujedno pokazatelj sustavnog nemara prema socijalističkom nasljeđu ali i paradoksa bivšeg sustava. Normalizacija klijentelizma i korupcije, nedostatni stambeni kapaciteti u Zagrebu, sustavna nebriga za javne prostore i izostanak urbanog planiranja teme su koje se prelamaju kroz Bakalov film s neboderom kao glavnim protagonistom.
Film je nastao u produkciji Multimedijalne umjetničke organizacije Bacači sjenki, u koprodukciji s Hrvatskom radiotelevizijom, a sufinanciran je sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra, Grada Zagreba te Potprograma MEDIA u sklopu programa Kreativna Europa.
