Ironičan, prodoran debitantski film liberijsko-američke redateljice Cheryl Dunye uveo je u suvremenu kinematografiju odvažan i radikalan novitet: živopisan prikaz crnačkog lezbijskog identiteta koji potpisuje crna lezbijska redateljica. Dunye glumi Cheryl, prodavačicu u videoteci i redateljicu u usponu koja se zanima za zaboravljene crne glumice. Otkriva opskurnu izvođačicu iz 1930-ih poznatu kao The Watermelon Woman (Žena-lubenica), čija životna priča iznenađujuće nalikuje njenom vlastitom životu dok se upušta u novu vezu s bijelom djevojkom (Guinevere Turner). Film je 1996. osvojio nagradu Teddy za najbolji narativni film na Berlinaleu.
Balansirajući između ležerne romantične komedije, pseudodokumentarca i serioznog istraživanja povijesti crnih i queer žena u Hollywoodu, The Watermelon Woman domišljato demontira okoštale konstrukcije rase i seksualnosti na ekranu te virtuozno spaja razne varijacije lažnog stila, od stvarnih intervjua s tobožnjim stručnjacima do vješto krivotvorenih arhivskih snimaka. Redateljica Cheryl Dunye senzualno isprepliće queer analizu medijske reprezentacije s rom-com zapletom mlade crne redateljice koja se zaljubljuje u bijelu intelektualku. Istovremeno, njezin pseudodokumentarni pristup demonstrira snagu unošenja vlastite priče u filmski narativ, upotpunjen fikcionalnom radnjom o izbrisanoj manjini. Njezini intervjui, uključujući i intervju s kontroverznom feminističkom polemičarkom Camille Paglia u (fiktivnom) Centru za lezbijske informacije i tehnologiju, ili CLIT, definitivno simuliraju ozbiljnost. Naslov filma pak priziva provokativnu crnačku satiru The Watermelon Man Melvina Van Peeblesa.
Nakon projekcije održat će se razgovor u kojem sudjeluju kustosica Barbara Gregov i filmska kritičarka Dina Pokrajac.
Hall of Fame – vodič kroz povijest dokumentarnog filma serija je predstavljanja najznačajnijih dokumentaraca koji su svojim inovativnim pristupom utjecali na razvoj dokumentarizma.
The Watermelon Woman prikazujemo u sklopu novog ciklusa Dokumentarni hibridi.
Kao što je pokazao nedavni uspjeh filma Fiume o morte! Igora Bezinovića hibridni dokumentarci sve su popularnija filmska forma u kojoj se pomiču granice medija. Dokumentaristi_ce naizmjenično koriste elemente dokumentarnog, eksperimentalnog, animiranog i igranog filma kao alate kojima postavljaju pitanja i istražuju odnose, značenja, ritam i mjesta. Postavljanjem pravih pitanja pokreću se emocije a hibridni film postaje „mjesto slobode“ u kojem se propituju limiti i ukidaju čvrsti rubovi između strogo omeđenih i distinktnih filmskih rodova i žanrova. Rodonačelnici „hibridnog dokumentarca“ ili „dokufikcije“ su Robert J. Flaherty i Jean Rouch što nam pokazuje da je žanr prisutan od samog početka dokumentaristike. Hibridni dokumentarci često su zasnovani na rekonstrukcijama i dramatizacijama stvarnosti te imaju onoliko dokumentarističke vrijednosti koliko je gledatelj_ca spreman_na prihvatiti autorovo_ičino subjektivno viđenje svijeta i svjedočenje o njemu. Kroz povijest često izazivaju i etičke prijepore zbog slobodnog miješanja fikcije i fakcije te ukazivanja na lakoću manipuliranja stvarnošću u dokumentarnom filmu i iluzornost shvaćanja dotičnog kao čvrstog dokaza zbilje. U hibridnom dokumentarcu težište se prebacuje na raznolikost interpretacija, inovativnost stila te autorsku poetiku i politiku.
