Povodom 50. obljetnice smrti najsubverzivnijeg talijanskog filmaša Piera Paola Pasolinija prikazujemo dva autorefleksivna putopisa koja bilježe njegova putovanja Ugandom, Tanzanijom i Indijom.
Bilješke za afričku Orestiju / Appunti per un’Orestiade africana
Pier Paolo Pasolini, Italija, 1970. 73′
jezik: talijanski / titlovi: hrvatski
Bilješke za afričku Orestiju uzoran je primjer jedinstvene autorove forme – bilješki (appunti) koje se opiru svakoj formalnoj kategorizaciji. Putopis, etnofikcija, refleksivni esej, predstudija za film – nijedan pojam ne pogađa u srž – Pasolinijevi appunti tvore žanr za sebe.
Film karakterizira labava struktura sastavljena od traženja glumaca i lokacija za filmski projekt u Ugandi i Tanzaniji, preko rasprave s afričkim studentima u Rimu do džez improvizacije saksofonista Gata Barbierija i pjevačice Yvonne Murray. Pasolini je u Eshilovoj Orestiji vidio paralele s modernom Afrikom tijekom procesa dekolonijalizacije (dotada je već snimio svoje ekranizacije Medeje i Kralja Edipa). Oslobođenje ubojice Oresta poklapa se s grčkim otkrićem formalne demokracije i odbacivanjem drevnih zakona. Afrika se na kraju šezdesetih nalazila u sličnoj situaciji i raskrižju između dviju civilizacija. Pasolinija uznemiruje nametanje zapadnog konzumerizma i indoktrinirajućeg obrazovnog sustava za njega i dalje magijskoj Africi. Napaćena lica afričkih plemena tijekom rata u Biafri za njega utjelovljuju prokleti Atrejev rod. Ipak, negdje na pola filma dolazi do zanimljivog obrata – afrički studenti nisu nimalo oduševljeni Pasolinijevom idejom. Dapače smatraju je smiješnom i pomalo uvrijeđeno ustvrđuju kako je riječ o simplifikaciji i tribalizaciji kompleksne afričke političke stvarnosti. Više su nego spremni poći putem Zapada i njegova progresa (Nixon i Mao tu se podjednako bore za prevlast). Na momente se uistinu čini da Pasolini, romantizirajući drevnu i mističnu Afriku, podliježe stereotipu nasmiješenog crnca zarobljenog u svojoj esenciji vječnog Drugog. Afrički studenti u svakom slučaju misle da im docira. No on inkorporira njihovu kritiku u film, čiji je ona važan i integralni dio. Od nametanja svoje vizije bitnija mu je ludička potraga za različitim iskustvima, idejama i iznad svega moćnim slikama i simbolima. Sukob Apolona s dionizijskim Erinijama i njihova transformacija u blagonaklone Eumenide označavala je pobjedu kozmološkog i građanskog optimizma koji Nietzsche smatra plitkom inkarnacijom sokratovskog, puko racionalnog duha. Međutim Pasolini vidi ono što Nietzsche misli da smo izgubili: moć mita za poticanje nade u ljudski progres tijekom limitirajućih izazova i promjena; održivost, ma koliko uvjetne i zakašnjele, društvene transformacije. Iako problemi moderne Afrike možda nikad neće biti razriješeni, nadahnuto stvaranje mitova i dalje može ponuditi potencijalna rješenja. Neki smatraju da je u pitanju odbačen i nerealiziran projekt, od kojeg je Pasolini odustao zbog različitih okolnosti, prije svega zbog reakcija afričkih studenata koji su ideju primili hladno i s podosta skepse. „Pravi“ film nikada nije snimljen. No očito je da to nije ni bila Pasolinijeva namjera. Sve je u bilješkama.
Bilješke za film o Indiji / Appunti per un film sull’India
Pier Paolo Pasolini, Italija, 1968. 34′
jezik: talijanski, engleski, bengali / titlovi: hrvatski
Kratkometražni hibrid Bilješke za film o Indiji negdje je na granici između refleksivnog eseja i predstudije za film koji nije nikada snimljen. Polazište je drevna legenda o maharadži koji žrtvuje svoje tijelo gladnim tigrovima. Pasolini je u modernoj Indiji, koja je prošla proces dekolonizacije, u potrazi za čovjekom koji je na isti način spreman ponuditi sebe kao libaciju silama prirode. Hoće li ga pronaći? Riječ je tu o dvije Indije, onoj prethistorijskoj (žrtva maharadže) i onoj modernoj (maharadžina obitelj nakon njegove smrti živi u velikom siromaštvu i svi u konačnici umiru). Kip Šive u jukstapoziciji sa srpom i čekićem vizualni je amblem ove podvojenosti. Indija je za Pasolinija ipak prije svega mistična zemlja. Izmjenjuju se sablasni kadrovi lešinara, ašrama, noga gubavaca, ritualnog kremiranja, popraćeni soundtrackom Ennija Morriconea. „Zapadnjak koji odlazi u Indiju ima sve, a ne daje ništa, dok Indija ima ništa, a daje sve.“
Uvodnu riječ u film održat će filmolog Tomislav Brlek.
—
Filmove prikazujemo u sklopu ciklusa Filmski putopisi. Slijedeći geslo legendarnog dokumentarista i strastvenog hodača na duge staze, njemačkog redatelja Wernera Herzoga, da se svijet otkriva onima koji putuju pješice, novu sezonu Hall of Fame – vodiča kroz povijest svjetske dokumentaristike odlučili smo posvetiti putopisnim dokumentarcima.
—
Hall of Fame – vodič kroz povijest dokumentarnog filma serija je predstavljanja najznačajnijih dokumentaraca koji su svojim inovativnim pristupom utjecali na razvoj dokumentarizma.
