Nepodnošljiva lakoća postojanja (r. János Kis, Mađarska, 2018., 13′)
Svatko od nas u svakodnevnom životu zbog mnoštva obveza rijetko ima priliku malo usporiti i „stati na loptu”. No, ono što bismo morali jest zastati makar nakratko, da bismo se barem malo oslobodili pritiska snažnih sila koje na nas djeluju i usmjeravaju nas. Za razliku od toga, u priči koju gledamo kao da se ne događa baš ništa. Ipak, moramo samo biti strpljivi. Jedna krava mirno leži i preživa uz rub prašnjavoga zemljanog puta. Prizor se doima poput kakve slike, jer krava je posve smirena. Tek s vremena na vrijeme zamahne repom kako bi otjerala muhe, te zatrese velikim crnim ušima. Ona je sama, čini se kao da je zanemarena po strani, praktički uz rub kadra. Prizor je to koji previše ne čudi, ali nije ni sasvim običan.
Javni prostor (r. Cato Fossum, Norveška, 2023., 5′)
U jednom od prolaza kompleksa javnog prijevoza grada Osla smještena su tri oglasna panoa na kojima se neprekidno izmjenjuju oglasi. Ljudi koji koriste javni prijevoz i koji hodaju prolazom te oglase kao da ne primjećuju. No, onaj koga na samom početku primijeti jedan prolaznik je autor filma, koji prolazniku mora objasniti koga snima i zbog čega.
Krila proljeća (r. Eun O, Republika Koreja, 2023., 7′)
Dok iščekuje dolazak proljeća, mlada Korejka u tišini piše pjesmu Krila proljeća. Čini joj se da gotovo uopće ne živi, sve do onog dana u kojem napokon osjeti da je proljeće stiglo.
Amazonska sporost – Pindobal 1 (r. Lucas Rebelo, Brazil, 2020., 10′)
Prizor pred kamerom isprva se čini poput pustinjskog predjela s ispucalim tlom nad kojim zrak titra i u kojem se gubi horizont. No, kada začujemo pjev ptica i kada one počnu uletati u kadar, shvaćamo da posrijedi ipak nije pustinja. Ubrzo zatim u kadar s lijeve strane uđe i skupina ljudi, koja se doima kao obitelj s nekoliko odraslih i više djece. Riječ je o području uz rijeku Amazonu, koje snimljeno u određenim okolnostima i pod određenim kutovima djeluje pomalo nerealno.
Usamljenost (r. Lai Chun, Kina, 2022., 28′)
U vrijeme dok Kinu, kao i ostatak svijeta, pogađa pandemija koronavirusne bolesti, jedna starija žena s maskicom na licu predvečer sjedi na klupi na malom trgu među zgradama. Polako se spušta mrak, gospođi je očito dosadno, sve dok se klupi na kojoj sjedi ne približi njezina vršnjakinja, također zaštićena maskicom. Među njima se tada zapodijeva razgovor, ponajviše o djeci i unucima druge žene, koja je zadovoljna kako su članovi njezine obitelji uspjeli u životu. No, gospođe komentiraju i vrijeme, jer već dugo nije pala kiša. A onda se druga gospođa sjeti da bi u njihovim godinama bilo poželjno da se obje što više kreću, te ruku pod ruku obje krenu u šetnju trgom.
