Godine 1967. ovjenčana Oscarom za najbolji igrani dokumentarac, dvije godine ranije snimljena doku-drama realizirana u produkciji BBC-ja nastala je s ciljem obilježavanja dvadesete obljetnice bacanja atomske bombe na Hirošimu. Lažni doks oporo realističnog prosedea u kojem se bez imalo kalkuliranja prikazuje mogući nuklearni napad i njegove posljedice, na publiku je djelovao toliko šokantno da je njegovo daljnje televizijsko prikazivanje obustavljeno, a spekuliralo se da je pravi razlog za obustavu kritičko preispitivanje ispravnosti djelovanja tadašnje britanske politike te snažan autorov zagovor nuklearnog razoružanja. Tijekom produkcije došlo je i do intervencije ministarstva unutarnjih poslova, koje je odustalo od pribavljanja statista i financijske potpore filmu. Watkins je na to odgovorio agresivnom medijskom kampanjom, zakupljanjem oglasnih prostora u novinama i slanjem pisama medijima, a film je naposljetku distribuiran u kinima, da bi TV-prikazivanje dočekao tek dva desetljeća nakon realizacije, 1985. godine.
U istom bloku gledat ćemo kratkometražni film Ambasada (L’ambassade, Chris Marker, Francuska, 1973., 21′) lažni found footage dokumentarac tobože pronađen u ambasadi i snimljen kamerom Super 8 za koji je autor nadahnuće pronašao u zbivanjima u Čileu tijekom svrgavanja Allendea i dolaska Pinocheta na vlast. Politički disidenti nalaze utočište u ambasadi nakon što izbije vojni puč u njihovoj zemlji. No događaji i njihova pozadina nisu onakvi kakvima se čine na prvi pogled. Prodorna politička alegorija smještena na pola puta između intenzivnih dokufikcija Petera Watkinsa i refleksivnih dnevnika Jonasa Mekasa u kojoj Marker podriva mit o filmu kao direktnoj reprezentaciji stvarnosti.
Uvodnu riječ u filmove dat će filmski redatelj Igor Bezinović.
Filmove prikazujemo u sklopu ciklusa Pseudodokumentarci. Pseudodokumentarni film je naziv za žanr igranog filma čiji autori kod gledatelja nastoje stvoriti iluziju kako gledaju dokumentarni film, i to tako što fiktivne, odnosno odglumljene događaje nastoje prikazati na način na koji bi ih prikazali autori dokumentarnog filma ili TV-reportaže. Pseudodokumentarni filmovi mogu po svom općem tonu biti komedije ili drame. Pseudodokumentarne komedije (poznate i pod nazivom mockumentarac) su obično češće, i uglavnom predstavljaju parodije stvarnih dokumentaraca ili satirički prikaz nekih oblika suvremene popularne kulture. Pseudodokumentarne drame su obično napravljene tako da što više istaknu neki važan društveni problem. U sklopu novog izdanja Hall of Famea promislit ćemo odnos dokumentarnog i igranog žanra i prikazati najistaknutije međunarodne i regionalne fiktivne dokumentarce. Zastupljene filmove karakteriziraju pedantno složeni kolaži autentičnih arhivskih snimaka, lažnih dokumentarnih sekvenci i igranih dijelova, izvrsni glumački nastupi te impresivna vizualnost.
