Prvo ovogodišnje izdanje programa Hall of Fame – vodič kroz povijest dokumentarnog filma donosi hommage eksperimentalnom dokumentaristu i underground pjesniku Bruceu Baillieu (1931-2020). Baillie je bio pionir američkog eksperimentalnog filma i hipijevske kontrakulture, osnivač filmske zadruge Canyon Cinema i jedna od ključnih figura avangarde koja se formirala u San Franciscu 1960-ih, a inspirirao je brojne slavne filmaše od Georgea Lucasa do Apichatponga Weerasethakula koji naziva gledanje njegovih filmova „religijskim iskustvom“. Baillie je poznat po vizionarskim i lirskim pejzažnim filmovima koji istražuju „velike američke teme“ a njegovo karakteristično filmsko sredstvo je jedan, jednostavni švenk snimljen 16 mm kamerom. Jonas Mekas usporedio je njegove filmove s budističkim koanima, dok filmski kritičar P. Adams Sitney piše da su Bailliejeve filmske poeme fuzija zen, taoističkih i konfucijanskih tradicija, no na njegov opus jednako su utjecali i Bach, Brakhage, Cage, cummings te Cervantes. Za ovog neumornog vizionara film je prije svega dokument svijesti i spiritualno putovanje kroz prostrane krajolike američkog zapada ali i kroz sjećanja, snove, djetinjstvo i prijateljstva. Kao što je rekao Mekas, ne znamo uvijek gdje se nalazi ali uvijek je na putu i pritom isprepliće mistično i svakodnevno, kozmičko i intimno, mitologiju i autobiografiju. U sklopu programa prikazujemo pet autorovih filmova On Sundays (1961), Mass for the Dakota Sioux (1964), Castro Street (1966), All My Life (1966) i Quick Billy (1971.).
Uvodnu riječ održat će filmologinja Petra Belc.
ON SUNDAYS / NEDJELJOM
Bruce Baillie, SAD, 1961., 26′
bez dijaloga
Bailliejev prvi film snimljen je u San Franciscu te kombinira dokumentarnost i fantaziju, bivajući istovremeno posveta gradu i portret ljupke prijateljice Miss Wong. Kratki film ujedno evocira Carla Gustava Junga i pokušava filmskim sredstvima ostvariti „prisjećanje potencijalnosti života koju je civilizacija zatomila.“
MASS FOR THE DAKOTA SIOUX / MISA ZA DAKOTA SIOUXE
Bruce Baillie, SAD, 1964., 24′
bez dijaloga
Poema sastavljena od slika i zvukova ujedno je rekvijem za sjevernoameričke Indijance i autohtone narode koje je uništila „civilizirana“ Amerika – kao autsajder Baillie se prirodno identificira sa Siouxima i orkestrira gregorijanske korale koji sačinjavaju glazbenu podlogu Mise za Dakota Siouxe kao optužbu protiv svijeta bijelih osvajača.
Film započinje uz kratku uvodnu notu: „Nije mi dano živjeti, Majko, radije plači.“ Bik Koji Sjedi, poglavica Hukpapa Siouxa. Aplauz za usamljenu figuru koja umire na cesti. Antifona: dugi segment uz neznatno preklapanje slika i kameru koja montira. Kyrie: motociklist prelazi Most San Francisco uz zvuk gregorijanskog korala koji je snimljen u trapističkom samostanu u Vini, u Kaliforniji. Poslanica se sastoji od nekoliko dijelova. U središnjem dijelu film postaje sve eksperimentalniji: dokumenti dolaze iz filma ili televizije, te ih Baillie ponovno fotografira direktno s ekrana. Zvučna pozadina mise se uzdiže i spušta. Gloria: zvuk sirene prati kratku scenu u kojoj Cadillac 33 prelazi Bay Bridge i nestaje u tunelu. Posljednji segment počinje uz žrtvovanje u procesiji svjetla i figura. Ponovno otkrivamo anonimnu osobu koju smo vidjeli u antifoni, mrtvu nasred pločnika. Tijelo je posvećeno i potom odneseno ispred indiferentnih, otuđenih ljudi, uz zvuk posljednje pjesme. Misa je tradicionalno slavljenje života, tako da je na djelu proturječje između mise i smrti. Posveta je upućena vjernicima koje je uništila civilizacija koja je transformirala misu.
CASTRO STREET / ULICA CASTRO
Bruce Baillie, SAD, 1966., 10′
bez dijaloga
Pod utjecajem kompozitora Erika Satiea film preuzima oblik ceste. Siva industrijska zona u Richmondu, u Kaliforniji kroz razna pretapanja te kombiniranje crno-bijelog filma i filma u boji rastvara se u lirsku poemu koja transfigurira pustoš uljnih rafinerija, tvornica i tračnica. Svi vizualni i zvučni elementi, razvijaju se od početka do kraja ulice Castro i prizivaju muško i žensko, pozitivno i negativno, industriju i prirodu, yin i yang.
ALL MY LIFE
Bruce Baillie, SAD, 1966., 3′
bez dijaloga
Raspjevana ograda. Film otvara panorama stare vrtne ograde koju uokviruju plavo nebo i osušena ljetna trava. U pozadini pucketa i pišti stara gramofonska ploča i uskoro razaznajemo pjesmu All My Life u izvedbi jazz pjevačice Elle Fitzgerald i pijanista Teddyja Wilsona. U mnogo pogleda ovaj prizor je posve običan i često ga se može susresti uz vožnju po kalifornijskim cestama. Tako je i gospodin Baillie u naletu inspiracije izašao iz auta i usnimio ga. No kako kamera nastavlja lebdjeti ulijevo a Fitzgerald počinje pjevati, događa se nešto magično – nazovimo to filmom – usred prvog stiha. Kako riječi My wonderful one / I’ve begun šire toplinu, odjednom se na ogradi pojavljuje busen crvenog cvijeća, kao da nam sam film nudi girlandu.
QUICK BILLY / BRZI BILLY
Bruce Baillie, SAD, 1971., 56′
bez dijaloga
Konjska opera u četiri 16 mm trake. Mock-vestern inspiriran tibetanskom knjigom mrtvih Bardo Thodol. Filmska kompozicija podijeljena u četiri cjeline koje prikazuju iskustvo transformacije između života i smrti, smrti i rođenja, ili ponovnog rođenja. Prve dvije cjeline su apstraktne i sastoje se od kadrova koji su snimljeni uglavnom uz Tihi ocean i kalifornijsku obalu a vezuju ih filmaševa preklapanja i matiranja koja tvore lirsko, šareno strujanje. U trećoj cjelini pojavljuju se albumske fotografije i 8mm kućni film koji je Baillie snimio na svojoj farmi. Četvrta cjelina je pak pravo iznenađenje – u pitanju je starinski vestern smješten u Kanzas 1863. i premazan slojevima sepije. Glavni junak Brzi Billy (glumi ga sam Baillie) osvaja curu i potom je ostavlja kako bi putovao. Zadnji kadar prikazuje kauboja na konju i pripadajući podnaslov Ever Westward Eternal Rider. Snimke u ovom meditativnom, kvazi-autobiografskom eseju evociraju filmaševe snove i svakodnevicu, a Baillie ga je snimio nakon što je skoro umro od hepatitisa. Reinkarnacija, rekao bi Apichatpong.
