Kultni francuski filmaš i filozof Sylvain George u svojim filmovima svjedoči nepravednoj politici koja oblikuje naše doba, opisuje „pakleni“ život migranata, radnika, nezaposlenih i studenata te direktno pristupa pitanjima pobune i ustanka. Nakon niza kratkometražnih interventnih filmova i filmskih pamfleta, u svojem prvom dugometražnom filmu Nemoguće (2009.) pomoću Super 8-ice, 16mm i digitalne kamere stvara remek-djelo francuskog militantnog filma koje se ističe ne samo po radikalnosti svoje političke misli, već prije svega po visokoj estetskoj ambiciji. Film se sastoji od četiri dijela i epiloga. Prva dva dijela odnose se na Calais – luku na sjeveru Francuske koja je postala nezaobilazna točka stotine migranata. Oni dolaze iz svih krajeva svijeta te nagurani u džunglu čekaju da bi kriomice prešli u Englesku. Druga dva dijela prikazuju studentske pobune u Parizu, fokusirajući se posebice na represiju tijekom jedne pobune na Place de la Nation. Njegov prolazak kroz Pariz bavi se stvarnošću ekonomskih migracija, pitanjima granica i državnih represija koje zagorčavaju život migrantima. Pod utjecajem Rimbauda, Lautrémonta, Dostojevskog, Benjamina, slobodnog jazza i punka film kroz manjinsku perspektivu obrađuje živuće koncepte kao što su goli život i izvanredno stanje, suvišak, gubljenje identiteta i nerješiva rekonfiguracija. Kroz dijalektički obrat prikazuju se neprilagodljiva „van-mjesta“, u-toposi: tijela – nemogućeg. Riječima samog Georgea „Snimam filmove koje želim vidjeti, za koje osjećam da su urgentni, oni su potrebni.“
I. Niggers Wood (Gorim kako treba!)
Calais, napušteni grad.
Bjelina snijega prekriva grad. Crne i zaštitničke sjene, križevi i zvonik dominiraju. Grimizne vatre ga okružuju i pale. Tijela i lica osoba koje dolaze izdaleka. Migranti. Izgnani. Varijacije pejzaža te spaljene i paklene političke sudbine: tijela – crna.
II. Ballad for a Child (Ne bi te više ubilo ni da si leš)
Calais, napušteni grad.
Invokacija: U malenoj šumi, u „džungli“ mladić koji je stigao izdaleka, sa zaraćenog Srednjeg istoka, ubijen je. Bilo je to u prosincu 2008. Čitav jedan svijet, politički, koji treba natjerati na izdisaj, koji izdiše.
Evokacija: Prolazi mladić koji je stigao izdaleka. A njegove riječi, tragovi i opstanci, poput pjeva, stižu iz još veće daljine: ponori, more i pustinje, zaborav, bezgranični rubovi. Mladić prolazi koji je stigao izdaleka, poput novog Orfeja, političkog, crnog i bijesnog. Nemogući mladić kojeg nitko i ništa više ne može zaustaviti…
III. Naoružao sam se protiv pravde (Burn! Burn! Burn!)
Pariz. Prosvjedi 19. ožujka 2009.
Činovnici, studenti, siromašni, ilegalni imigranti, nezaposleni, umirovljenici koračaju pločnikom. Sve dok se pločnik ne užari, između bijesa i ogorčenosti; dok se glasovi ne oslobode upisujući se u vrijeme. Dok država se suzbije, nasilno i arbitrarno; dok ne budu osuđena tijela – nevina.
IV. Vrijeme ubojica (Fire Music)
Pariz. Prosvjedi 1. maja 2009.
Potjera, ponavljanje pobunjeničke geste. Nakon nekoliko stoljeća, Pariška gradska vijećnica ponovno je okupirana, Gradsko vijeće ponovno opsjeda revolucionarna skupština.
Invokacija: Pariška komuna
Evokacija: narod koji stiže.
Vrijeme je ponovno došlo…
V. Ostat ćeš hijena itd. (Knjiga prokletih)
Poput kruga pakla. Varijacija na izdaju i nijekanje, ispljuvak odmetnika poput medalje, „umirovljenički fondovi“ kao budućnost. Posveta knjizi Pisma onima koji su prešli od Maova ovratnika do Rotaryja Guya Hocquenghema i filmovima Lionela Soukaza.
Nagrade i festivali:
FLAHERTY SEMINAR 2012 / ANTHOLOGY FILM ARCHIVE 2012 / FESTIVAL COURTISANE 2011 / FESTIVAL D’AVIGNON 2011 / BAFICI 2010 / VIENNALE 2010 / FID MARSEILLE 2009 / TORINO FILM FESTIVAL 2009 / FILMMAKER FILM FESTIVAL 2009 / CPH:DOX 2009 / SUBVERSIVE FILM FESTIVAL 2009 / CINEMA DU REEL 2009
